Novi zakonik, a reciklirana istraga

Najnovije:

Podelite članak

Goran Ilić "Danas", 16. jun 2013.

Autor: Goran Ilić

Daleke 1948. godine i to 29. septembra, Narodna skupština FNRJ usvojila je Zakon o krivičnom postupku (ZKP iz 1948). Tim zakonom u naš krivični sudski postupak uvedena je tzv. tužilačka istraga. Pomalo, zato čudi tvrđenje koje se može čuti od zagovornika najnovijeg Zakonika o krivičnom postupku iz 2011. godine (ZKP iz 2011) da se tim zakonikom uvodi tužilačka istraga kod nas.

Možda bi ispravnije bilo reći da se tužilačka istraga reciklira, budući da smo mi već imali takvu vrstu istrage. Sa druge strane, ne bi bilo tačno kazati da ZKP iz 2011. godine ne uvodi novine u naš krivični postupak, jer se tim zakonikom suštinski i pod uticajem krivičnog prava SAD menja krivični postupak.

Da bi potkrepio stav o sličnosti istrage po ZKP-a iz 1948. godine i ZKP-a od 2011. navešću par primera. Po čl. 35 Zakona o krivičnom postupku iz 1948. godine javni tužilac „vodio“ istragu, a po čl. 43 novodonetog Zakonika o krivičnom postupku javni tužilac „sprovodi“ istragu. Izviđaj je po ZKP iz 1948 godine bio vrsta istrage i ta vrsta istrage vodila bez obzira na to da li je učinilac dela poznat ili nije poznat.

Zakonikom o krivičnom postupku iz 2011. godine predviđeno je da se istraga može sprovoditi protiv određenog lica, ali i protiv nepoznatog učinioca.

Prema Zakonu o krivičnom postupku iz daleke 1948. godine istragu rešenjem otvara javni tužilac, protiv rešenja o otvaranju istrage nije bila dozvoljena žalba. Danas, prema Zakoniku iz 2011. godine istraga se pokreće naredbom nadležnog javnog tužioca i protiv ove naredbe nije dopuštena posebna žalba.

Jedina je razlika što se po posleratnom zakoniku zahtevao viši stepen sumnje (osnovana sumnja) za pokretanje istrage od onoga koji se danas traži za pokretanje istrage, danas su dovoljni i osnovi sumnje.

Međutim, ZKP iz 1948. godine neće ostati upamćen po uvođenju tužilačke istrage već po kršenju prava učesnika u postupku i to uglavnom u istrazi. To potvrđuju brojni dokumenti iz tog perioda. Tako je Javni tužilac FNRJ je u jednom svom raspisu iz tog perioda upozoravao javnog tužioca NR Srbije da isledni organi radnje preduzimaju u „sugestivnoj formi“, da su okrivljeni tokom istrage neretko sebe „izvanredno teretili“, čime je rad organa isleđenja gubio dokaznu snagu, a čitav postupak stavljan „pod sumnju“.

Javni tužilac FNRJ je tražio da javni tužilac NR Srbije preduzme mere kako bi se otklonili uočeni nedostaci u radu javnog tužilaštva i njima potčinjenih organa na teritoriji NR Srbije.

Svakako da nije jedini smisao ove istorijske paralele da se ukaže na to da smo nakon Drugog svetskog rata imali tužilačku istragu i da su u tom periodu u krivičnom postupku kršena ljudska prava.

Važno je da se prisetimo spoljnopolitičkih okolnosti koje su dovele do usvajanja Zakona o krivičnom postupku iz 1948. godine. Možda i tu ima sličnosti i između ZKP-a iz 1948. godine i ovog najnovijeg.

U prvo vreme po izbijanju sukoba sa Staljinom 1948. godine politički vrh ondašnje Jugoslavije, naime, upinjao se da dokaže da sve te „optužbe“ iz Moskve „nisu tačne“ i da su jugoslovenski komunisti zapravo najverniji sledbenici SSSR-a. U nameri da dokažu osporenu pravovernost sledili su sovjetski uzor gdegod i kadgod je to bilo moguće. Jedna od žrtava težnje da se dokaže privrženost SSSR-u i Staljinu bio je krivični postupak. ZKP iz 1948. godine bio je bio sastavljen po uzoru na krivični postupak SSSR-a.

Činjenica da su svi pokušaji Tita i rukovodstva Jugoslavije da izglade sukob sa Staljinom propali odredila je njegovu sudbinu. Već je na IV plenumu CK KPJ, koji je održan jula 1951. godine, zaključeno je da bi tužilaštvo trebalo „usredsrediti na zastupanje javne optužbe“ i da bi isleđenje krivaca u osnovi trebalo da pređe na sudove.

Drugim rečima, zaključeno je da bi istragu koju sprovodi javni tužilac trebalo zameniti istragom koju vodi istražni sudija. Budući, da je IV plenumu zapečaćena je sudbina ZKP-a iz 1948. godine nedugo nakon toga, već 1953. godine donet je novi ZKP.

Stiče se utisak da naš krivični postupak nije bio u tolikoj opasnosti koliko smo ga spašavali donoseći ZKP iz 2011. Utisak je i da nije donet iz potrebe da se postupak učini boljim, već iz istih pobuda kao i ZKP iz 1948. godine, iz potrebe da nekritički sledimo tuđe zakonodavstvo i praksu. Ipak, sigurno je da novi ZKP-a neće dovesti do masovnog kršenja ljudskih prava poput ZKP-a iz 1948. godine, ali nije sigurno da nam je takva promena krivičnog postupka uopšte trebala.

Autor je predsednik Udruženja tužilaca Srbije

spot_img