Zašto evropske institucije ćute o nakaradnim ustavnim amandmanima: Krijumčarenje ustavnih promena

Najnovije:

Podelite članak

Zašto evropske institucije ćute o nakaradnim ustavnim amandmanima: Krijumčarenje ustavnih promenaUstavne promene su, zbog njihove pravne prirode, u svakoj zemlji pitanje iznad svih pitanja, ali ih kod nas, uprkos frontalnom sukobu između pravosuđa i Ministarstva pravde, prati gromoglasni medijsko-politički muk. Ministarstvo je i formalno indukovalo ustavne izmene u pravosuđu (tekst 24 amandmana objavljen je 23. januara). Na to je pravosuđe horski zatražilo povlačenje amandmana jer su nepopravljivi: ojačavaju umesto da eliminišu ili bar umanje uticaj politike na sudsku vlast i tužilački aparat.

Iz dana u dan buja nepomirljivost između pravosuđa i Ministarstva pravde ne samo zbog sadržaja amandmana nego i zbog načina na koji se do njih došlo. Čini se da nije isključen ni sudar poput onog iz 2010. godine. Naime, tada su vladajuće političke strukture – tek pod snažnim pritiskom Evropske komisije i inih stranih faktora – ipak dopustile Ustavnom sudu Srbije da vrati funkcije stotinama sudija i tužilaca koji su ostali bez posla u ispolitizovanom reizboru. U aktuelnoj srpskoj ustavnoj priči Brisel se ne oglašava. Zasada.

Sredinom prošle godine Ministarstvo pravde otpočelo je tzv. konsultativni proces i vodilo ga tako da su, ogorčeni i revoltirani zbog „tvrdih ušiju“ za njihove argumente, cehovska udruženja sudija i tužilaca izašla iz debate. Upravo teče rok za javnu raspravu o amandmanima, a koji ističe 5. marta. Do svoje vizije ustavnog položaja pravosuđa Ministarstvo čvrsto drži i zato što ju je uobličilo „u saradnji sa bivšim članom i stalnim ekspertom Venecijanske komisije (VK) Džejmsom Hamiltonom“. Možda baš u tome u Ministarstvu vide nekakvu, uslovno rečeno, garanciju da će VK, uprkos prigovorima, podržati za srpsko pravosuđe neprihvatljive amandmane.

Duga je lista razloga zbog kojih Vrhovni kasacioni sud, Visoki savet sudstva, tužilačke strukture i drugi činioci pravosudnog i pravnog sistema, rečju pravna struka i nauka, insistiraju da amandmani budu bačeni u korpu za otpatke. Da se sve uradi po narodnoj „Jovo, nanovo!“

Naime, Vrhovni kasacioni sud upozorava da se amandmanima „značajno umanjuje postojeći nivo garancija nezavisnosti sudova i sudija, na štetu zaštite prava građana i njihovog prava na nezavisan i nepristrasan sud, čime se ozbiljno dovodi u pitanje vladavina prava i načelo podele vlasti“. Takođe, amandmani povećavaju uticaj zakonodavne vlasti na sudsku, a izvršna vlast stiče „pravo da se grubo meša u sudsku“ (ministar pravde dobija moć da pokrene postupak za razrešenje ili disciplinsko kažnjavanje sudija i predsednika sudova). Sudijski poziv postaje nedostupan svim pravnicima (računajući i univerzitetske profesore) koji nisu prošli obuku u novopečenoj Pravosudnoj akademiji. Uvođenje sudske prakse kao izvora prava širom otvara vrata za „nametanje načina presuđenja po proceni nesudskih organa (sertifikacione komisije predviđene Akcionim planom za sprovođenje Nacionalne strategije reforme pravosuđa)“.

Zato su za Vrhovni kasacioni sud „navedena predložena rešenja za izmenu Ustava neprihvatljiva, a mnoga druga amandmanska rešenja treba ispraviti, precizirati i dopuniti“, pa zaključuje da je „potrebno izraditi novi radni tekst amandmana, uz uvažavanje osnovanih prigovora i predloga iznetih tokom javne rasprave“.

Da je pravosuđu osim sadržaja sporan i način na kojih se došlo do amandmana, pokazuje i pismo Milana Antonijevića, koordinatora Radne grupe Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji za Poglavlje 23, upućeno ministarki Neli Kuburović. Antonijević pita zašto amandmani izlaze „daleko van strateških okvira preuzetih Poglavljem 23“, zbog čega su suprotni „rešenjima iz Pravne analize ustavnog okvira o pravosuđu u Republici Srbiji, koju je 2014. godine izradila Radna grupa Komisije za reformu pravosuđa“, zašto su odbačeni „pisani predlozi strukovnih udruženja i organizacija koje se bave pravosuđem i ljudskim pravima“ i zbog čega nije uvažena njihova argumentacija „da se rešenjima u nacrtu amandmana pravosuđe dalje politizuje i čini zavisnim od politike“.

Stanje je analogno kad je reč o tužiocima. Radovan Lazić, predsednik UO Udruženja javnih tužilaca, kaže za naš list da je „ova radna verzija neprihvatljiva“ i da su prosledili primedbe na svaki amandman koji se odnosi na tužioce, ali i na sudije – pozivajući se na naše pravo, na standarde koji za javnotužilačku funkciju važe u Evropi, kao i na stavove Venecijanske komisije da naši aktuelni Ustav i Zakon o javnom tužilaštvu „omogućavaju veliki uticaj politike na izbor javnih tužilaca“.

„U stručnoj javnosti, među tužiocima, sudijama, profesorima prava, advokatima i NVO za ljudska prava postoji konsenzus da je ovaj predlog amandmana zreo za povlačenje, zato što je korak unazad u odnosu na postojeće stanje kojim niko nije zadovoljan, jer pravosuđe zbog prevelikog uticaja politike i politizacije ne ispunjava svoju ustavnu funkciju“, objašnjava Lazić.

Upitan zašto ne reaguju organi i tela EU, kad smo već na putu pridruživanja, Lazić odgovara da u Evropskoj komisiji (EK) još razmatraju i predloge ustavnih amandmana i primedbe na njih.

„Udruženje tužilaca Srbije dostavilo je primedbe na amandmane Delegaciji EU u Beogradu“, veli Lazić. „Siguran sam da su EK stigle sve primedbe, pa i Državnog veća tužilaca i Visokog saveta sudstva. EK je političko telo, imaju eksperte za ovu problematiku i očekujem da će zauzeti isti stav kao i struka u Srbiji. Postoji realan rizik od ponavljanja onoga što smo imali 2010. godine, jer Ministarstvo pravde nije objavilo radnu verziju ustavnog zakona za sprovođenje Ustava, a njime se određuju način i dinamika usklađivanja društveno-poltičkog sistema sa novim ustavnim rešenjima. Tek kada objave taj dokument, znaćemo da li ćemo ići na reizbor u pravosuđu i, ako hoćemo, kakav će biti: samo za starešine organa (predsednike sudova, javne tužioce) ili opšti rezibor kao pre osam godina.“

Lazić nije jedini koji se nada da će u Ministarstvu pravde biti dovoljno sluha da povuku radnu verziju amandmana pre nego što počne zvanična procedura za promenu Ustava. Da li je moguće da Brisel aminuje ovu radnu verziju? „Iako smo svesni realnosti, da se Brisel bavi političkim pitanjima, nadamo se da će zauzeti stav sličan stavu struke, ali moguće je da bude i drugačije“, kaže Lazić, koji ne misli da bi pravosuđe moglo da postane moneta za potkusurivanje na evropskom putu Srbije.

„Posredi je pokušaj izvršne vlasti da poveća ionako prevelik uticaj na pravosuđe. Ravnoteža i kontrola tiču se odnosa između izvršne i zakonodavne vlasti, a ne sudske vlasti. To je obrazloženje kojim barata Ministarstvo pravde, oni se nisu odrekli uticaja na pravosuđe“, zaključuje naš sagovornik.

Za Rodoljuba Šabića, poverenika za informacije od javnog značaja, način na koji predstavnici Ministarstva pravde vode javne rasprave o veoma važnim pravnim aktima ne samo što je suprotan pravnim pravilima i standardima nego praktično obesmišljava javnu raspravu. „To se na dramatičan način nedavno pokazalo u slučaju javne rasprave o amandmanima na Ustav, ali na manje dramatičan način to se očito manifestuje i u slučaju javne rasprave o Nacrtu zakona o zaštiti podataka o ličnosti“, saopštava Šabić.

Paradoksalna bitka protiv predloženih ustavnih amandmana se nastavlja. Paradoksalna, zato što pravosuđe sada gleda da sačuva bar postojeću ustavnu poziciju (ono, na šta se žale!), koju je pre 12 godina VK ocenila kao odličnu za veliki upliv politike. Ovih dana su tribinu „Javno slušanje profesora“ organizovali Društvo sudija Srbije i Udruženje tužilaca Srbije, u saradnji sa Komitetom pravnika za ljudska prava i podršku nemačke ambasade. Bili su tu predstavnici Vrhovnog suda, Visokog saveta sudstva, Državnog veća tužilaca, tri apelaciona suda, ambasadori Holandije i Švedske, predstavnici OEBS-a, Saveta Evrope, Delegacije EU u Srbiji…

Izvor: Beogradski glas, piše: Dragica Bg. Pušonjić

spot_img